“A što drugo nego ribat?”

Život chefa Tonija Ante Bjelančića, vlasnika konobe Gastro Mare u Kobašu, pred sam jugoistočni kraj Pelješca, sav je prožet uzbudljivim događajima s puno elemenata avanture.

Rijetko koji domaći kuhar u svojoj karijeri ima upisano toliko različitih i uvijek uspješnih životnih postaja kao Toni Ante Bjelančić s nadimkom Bjelko. Otac mu je ribar pa odrasta uz ribarenje, no već krajem šezdesetih on svoje ulove spravlja i nautičarima. Tu se uz oca zauvijek inficirao kuhanjem.

S osamnaest, po završetku dubrovačke ugostiteljske škole, kogo je na brodu na putu za Sjevernu Ameriku. U Philadelphiji bježi s broda, ne želeći se vratiti u Jugoslaviju, i ostaje punih jedanaest godina. Polako se uzdižući u kuhinjskoj hijerarhiji, postaje chef Monk’s Innu. Tu dobiva prvu nagradu u životu – Golden Spoon za najbolju riblju juhu koju kuha s kamenom i cvijetom alge.

Potom mijenja još tri restorana. U jednom su se njegova jela toliko svidjela vlasniku kompanije kruzera Wiking Line da mu odmah predlaže da pređe na njegove brodove. Na jednome od krstarenja upoznaje buduću suprugu Norvežanku. Opet na moru, sada na europskoj strani Atlantika, u Stavangeru otvaraju restoran Allegro, prvi hrvatski u toj zemlji, i tu radi punih jedanaest godina.

Od devedesetih koristi svako ljeto da kužinaje u Kobašu, u očevoj konobi. Tu ga zatječe i rat. Postaje jedan od osnivača Odreda naoružanih brodova. Nakon rata u svom Kobašu uz očevu konobu podiže svoj restoran Gastro Mare. Sve je rjeđe u Norveškoj pa se na kraju i rastaje. Izgleda da ne može bez druge adrese pa zimi spravlja riblja jela u slavnom River Cafeu u Londonu. Kuhinju dijeli s već tada planetarno slavnim Marcom Pierreom Whiteom.

Prije osam je godina na kratko imao depandansu svojega restorana Gastro Mare u Zagrebu, a zatim mu je tri godine, sve do ove jeseni, zimska restoranska adresa bila Kulinarium 7 u Beču. Odlučio je više ne lutati, nego se smiriti i maksimalno posvetiti svom kobaškom gastronomskom utočištu − kuhati svoja tradicionalna ribarska jela s malim pomacima u koja ugrađuje svoje internacionalno iskustvo.

U ovo doba prošle godine već su mu svakodnevno pred restoran pristajali nautičari iz Dubrovnika ili Korčule. Ove godine ni jedan. Razloge znamo. Poduzetan, kakav je bio i do sada, kupuje malu ribarsku barku i sada s Majom, zaljubljenicom u more, idealnom partnericom za svoje naume, svakodnevno kreće u ribarenje. Sada lovi za sebe i nešto za prodat, a kad jednom gosti stignu, imat će privilegiju jesti najsvježiju ribu koju im lovi i spravlja osobno gazda i chef restorana.

„A što drugo nego ribat?“ kaže Bjelko koji je zasad zatvorio jedan životni krug − od ribara u djetinjstvu do ribara u zrelim godinama.