Udruženja Chaîne des Rôtisseurs iz Hrvatske i Njemačke u suradnji s humanitarnom udrugom „Ljudi za ljude” pomogla su obiteljima stradalima u potresu.
Krajem prosinca prošle godine u deset je sekunda tisuće ljudi ostalo bez svega. Neki su iz kuća koje su se raspadale i pucale, kako bi spasili život, istrčali na zimu bez kaputa i ostalih stvari te bez i ono malo imovine što su imali. Ostali su bez krova nad glavom, mnogi su izgubili i stoku, a popucala je i zemlja u gradovima i selima te na poljima i u vrtovima. Tlo ni danas ne miruje, ali ne miruju i mnogi koji žele pomoći.
Mi iz udruženja Chaîne des Rôtisseurs u Hrvatskoj s gospodinom Daliborom Greganićem na čelu (Bailli Delegue du Baillage National) odlučili smo odmah poslati pomoć, a pridružilo nam se i udruženje Chaîne des Rôtisseurs iz Njemačke pa je zahvaljujući gospodinu Klausu Tritschleru (Bailli Délégué d’Allemagne, Membre des Conseils d’Administration et Magistral Paris, Président International de Développement et Communication, Comité International des Junior Sommeliers), prikupljeno ukupno 2670 eura – 1500 eura uplatilo je udruženje iz Njemačke, a 1170 eura udruženje iz Hrvatske.
Suradnja s humanitarnom udrugom „Ljudi za ljude”
Nakon što su sredstva prikupljena, dugo smo razmišljali što donirati stradalima u potresu, svjesni da mnogi nemaju krov nad glavom i da su privremeno smješteni u kontejnere koji su nekima, uglavnom zahvaljujući donacijama dobrih ljudi i udruženja, dostavljeni i montirani u dvorište, a nekima u susjedov vrt ili u polje pokraj potresom srušenih ili napuklih kuća. Na neke se terene na kojima ljudi žive zbog nepristupačnosti jedva može doći automobilom, a kamoli kamionom s natovarenim teretom, a kada se to i uspije, vrlo je teško postaviti kontejner.
Ako itko dobro poznaje stanovnike toga kraja i njihove probleme, to je dogradonačelnica Gline, gospođa Branka Bakšić Mitić koja je otišla u svaki zaselak oko Gline provjeriti što je ljudima potrebno nakon potresa i na koje im se načine može pomoći. Gospođa Bakšić Mitić i njezini asistenti u humanitarnoj udruzi „Ljudi za ljude”, koja pomaže obiteljima koje su pogođene potresom na području Sisačko-moslavačke županije, znaju svaku priču obitelji i svaki detalj njihova života, s njima su proveli mnogo vremena pomažući im i prije potresa, a također prolili su i mnogo suza slušajući njihove priče jer, kako su nam rekli – u takvim ljudskim tragedijama, riječ utjehe jako puno znači.
Predsjednica udruge „Ljudi za ljude”, gospođa Branka Bakšić Mitić i njezina asistentica u udruzi Dajana Mrđenović sugerirale su nam da kupimo štednjake i hladnjake za obitelji koje su privremeno smještene u kontejnere jer su im donirani prazni.
Prihvatili smo sugestije i kupili predloženo. Prikupljenim sredstvima kupili smo pet štednjaka i pet hladnjaka tvrtke „Končar”, organizirali smo prijevoz i s donacijom krenuli u Glinu. Prolazeći kroz središte Gline, koje je potpuno razrušeno, ali i pusto zbog opasnosti od dodatnog urušavanja zgrada, stigli smo u Vukovarsku ulicu 3 u skladište udruge gdje smo se susreli s gospođom Brankom Bakšić Mitić i njezinim neumornim volonterima te istovarili pet hladnjaka i tri štednjaka, a dva smo štednjaka odlučili do ugroženih obitelji odnijeti sami.
To naravno ne bi bilo moguće bez volontera humanitarne udruge. Oni su vozili ispred nas jer ne poznajemo područje, a GPS je bio potpuno beskoristan jer u raštrkanim selima oko Gline, skrivenim u šumarcima, nema signala. Vozili smo kroz različita sela i zaselke, katkad smo prošli samo pokraj dviju do triju kuća (tj. ono što je ostalo od njih), a do kuća nekih obitelji, gdje žive uglavnom dvoje starijih ljudi, a u nekima i samo jedna osoba, mogli smo doći jedino makadamom, tj. zemljanim uskim putem. Tek su nam tada postale jasne izjave volontera o preplašenim i promrzlim ljudima koji su sjedili pred ruševinama svojih kuća čekajući jer bez signala i prijevoza nisu mogli dozvati pomoć.
Skromna obitelj Savković
Prvo smo posjetili obitelj Savković u mjestu Mali Gradac 16 kilometara od Gline. Kuća im je potpuno napukla i svakim im danom prijeti rušenje stropa, a i laicima je i bez mišljenja statičara već nakon prvog koraka jasno da biti pod njihovim krovom koji su čitav život gradili i održavali nije sigurno. Također, bilo je problematično što do njihova vrta nije mogao doći kamion s kontejnerom pa su ga postavili u susjedov vrt.
‒ Imamo struju pa to nije problem, ali problem su nam vodovod i odvodnja do kontejnera jer ne želimo kopati po susjedovu vrtu. Njega, kao što vidite, nema, sve je pusto i on se odavno odselio pa ga nismo uspjeli kontaktirati i pitati za dopuštenje, ali snaći ćemo se nekako – rekla nam je gospođa Sava Savković koja živi sa suprugom, a njihovo dvoje djece otišlo je, kako se kaže, trbuhom za kruhom izvan Hrvatske. ‒ Javili su nam se, a nadam se da će uskoro i doći, samo da se još malo sredi epidemiološka situacija. Nije nam do imovine, uvijek smo se snalazili i ne treba nam puno. Najteže nam je što već dugo nismo vidjeli svoju djecu, a rijetko kad vidimo i nekoga drugog osim volontera koji nas redovito posjećuju. Presretni smo kada ugledamo neko lice, a donose nam uvijek i pune vrećice hrane i higijenskih potrepština, ali nama zaista ne treba puno pa im savjetujemo da to odnesu potrebitijima – kaže skromna gospođa Savković i dodaje: „Mi najviše trebamo sigurnost nad glavom, a to očito neće ići tako brzo. Suprug i ja trenutačno spavamo u kontejneru jer u kući koja je gotovo sravnjena sa zemljom nema mirnog sna.”
Kontejner u kojem su bila samo dva kreveta ubrzo je popunjen štednjakom iz naše donacije, a mi smo se uz pomoć volontera humanitarne udruge „Ljudi za ljude” uputili zemljanim putem dalje do gospođe Danice Marić koja na vrhu brdašca u posljednjoj kući naselja Martinovići živi sama.
Gospođa Marić okružena šumom i životinjama
‒ Ma nisam ja sama. Evo, društvo mi rade psi i mace, a imam i kokoši. Imala sam donedavno i svinje, ali više ih nakon potresa nemam – ispričala nam je gospođa Marić pokazujući nam veliku pukotinu u njezinoj kući i dimnjak koji se potpuno odvojio od zida. Budući da ni nama nije bilo ugodno koračati po tako nesigurnom podu i gledati napukle zidove, ne možemo ni zamisliti kako se gospođa Marić osjeća, a do njezine kuće statičari još nisu ni došli.
‒ Sve što sam željela, to je bila sigurnost moje kuće, a sada je to nestalo. Još uvijek, kada zatvorim oči, ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Spavam u kontejneru jer se bojim da mi se krov kuće ne stropošta na glavu, ali kontejner nema klimu pa je već sada toliko vruće da je preko dana vrlo teško izdržati. Dobila sam ga preko udruge, a evo vidite, postavljali su ga volonteri i to teškom mukom na sredinu dvorišta jer je teren brdovit i dvorište je nagnuto u jednu stranu. Sve ću ja to izdržati samo da mi dođe sin koji je izvan Hrvatske. Kad ga zagrlim, sve će biti bolje – rekla nam je kroz suze skromna Danica Marić.
A, mi smo se kroz suze, okruženi životinjama koje su gospođi Marić jedino društvo, opraštali od ove hrabre žene, ponosni da smo barem malo uljepšali i olakšali njezin život i život devet obitelji koji su ostali bez svega. Slike govore više od riječi. Nisu nam trebale riječi zahvale, dovoljno nam je bilo vidjeti osmijehe na njihovim licima, a poželjeli smo im da im se što prije sagradi čvrsti krov nad glavom te da im se više ne trese tlo pod nogama.
Tekst: Sunčana Barušić
