Umro je Corrado Pellizzer, doajen istarskog i hrvatskog ugostiteljstva, jedan od stupova nacionalnog ugostiteljstva, osnivač i suvlasnik čak četiriju obiteljskih restorana u Rovinju te inicijator nebrojenog broja kuharskih pothvata, od kuhinje na kamionu po sajmovima, prve picerije u Jugoslaviji, jednog od prvih disko klubova, plovećeg restorana i još mnogo toga.
Svi su ga u Rovinju znali kao ranoranioca koji se svojom slavnom Vespom, baš kao u nekom talijanskom filmskom klasiku, vozi s jedne do druge strane grada, od jednog do drugog merkata nabavljajući spizu za svoje restoransko carstvo, a malo poslije osme ure sa svojim vjernim prijateljima ispijao je kavu u jednom od svoji prvih restorana u luci, u Rio baru. Za svoj osamdeset i drugi rođendan u prizemlju svoje kuće preko puta Puntuline (još jednog obiteljskog restorana koji po slavi pomalo sustiže njihov najstariji Giannino) poklonio si je Bugadur koji je počeo razvijati kao svoj kulinarskim bonbon u kojem je počeo interpretirati svoje najranije ribarsko nasljeđe. Upravo ova nova restoranska avantura potvrđuje ga kao nevjerojatno aktivnog koga, nepresušne energije kojem su se neprekidno rojile nove i nove ideje. Jedan senzacionalan životni put skromne rovinjske obitelji Talijana s tri sina koja je odlučila ostati na svome. Prometnuo se u vrhunskog autoriteta, neprikosnovenog profesionalca i nadasve uspješnog Gazde, uzora cijelom domaćem ugostiteljskom svijetu, a pogotovo obitelji koja ga je srećom podupirala u pothvatima. I supruga, i oba sina, i četvero unučadi, svi su duboko involvirani u ostvarenju njegovih prvotnih ideja o profesionalnom i jako dobrom restoraterstvu.
Izgubio sam jako dobrog prijatelja koji me je naučio mnogo od svojih vještina, u čijem sam se društvu osjećao i više nego ugodno i uvijek s neprekidnim veseljem. Naš je, prije dvije i pol godine osnovan, hrvatski ogranak internacionalnog Chaîne des Rôtisseurs izgubio svog doajena, Maîtrea Restaurateura, s kojim smo upravo bili započeli realizaciju novih planova.
Tekst koji slijedi dio je predgovora monografije koje sam s fotografom i grafičkim dizajnerom Mladenom Šćerbeom napravio za Corradov osamdeseti rođendan.
Corradov restoranski teatar
Kad sam sredinom devedesetih prvi put kročio u restoran “Giannino” i upoznao Corrada, odmah sam shvatio da je preda mnom sasvim izuzetna osoba. Kako sam profesijom i obrazovanjem vezan za kazalište, a tada sam upravo po Jadranu tragao za izuzetnim gazdama i njihovim restoranima radeći prvi naš restoranski vodič namijenjen nautičarima, nije mi bilo teško zaključiti da je Corrado zapravo kazališni i filmski lik. Tek kad ga vidiš i čuješ dobiješ poptunu sliku o ovoj unikatnoj personi. Postoji teorija da svatko od nas negdje na svijetu ima dvojnika, pa sresti negdje nekoga vama nalik i nije previše čudno. Corrado je jedinstven. Još kad ga bolje upoznate, sasvim sam siguran da morate zaključiti da postoji samo jedan Corrado, ovdje u Rovinju i nigdje drugdje. Pojavom, govorom koji je nevjerojatno zarazna mješavina rovinjskog talijanskog i hrvatskog, a pogotovo glasom, unikatnim tenorom, kao da je potpuno prirodan i autohton karakter svog gradskog okruženja, a pogotovo njegovih restorana. Kad bi se birao prototip restoranskog vlasnika, oštarijaša, to bi nepogrešivo bio upravo Corrado. U “Gianninu” i u ostalim svojim nevjerojatno vrijednim i bitnim restoranskim mjesnim toponimima, njegova pojavnost dobiva još jedno dodatno značenje. Tada je on sasvim u svojoj ulozi upravo kao vrhunski glumac na pozornici jako dobre i popularne predstave. Iz svakog pokreta, iz svake prozborene riječi vidi se da je to njegov teatar u kojem beskrajno uživa, a najviše onda kada je njegova publika, njegovi gosti zadovoljni. Nije rijetkost da mu se na kraju večere, kao i svakom velikom glumcu, plješče. To sam osobno doživio i to više puta. Njegove kulinarske kreacije u spoju s pojavnošću uvijek su više od isključivo blagovanja u restoranu. To je sasvim osebujan i rijetko viđen restoranski teatar.
Od prvog susreta, prošlo je više od dvadeset godina, pa sam imao sreću da sam u Corradovu društvu boravio mnogo puta. Blagovao sam u njegovim restoranima, zajedno smo više puta bili na objedu ili večeri negdje po Hrvatskoj, kibicirao sam mu dok kuha, čak sam mu bio i mali od kužine i to ne bilo gdje, već na natjecanju za najbolji brodet u Italiji u Marina di Ravena. Mnoge sam njegove recepte citirao u svojim knjigama ili mi je bio inspiracija i usporedba za pisanje o drugima. Corrada sam dosta dobro upoznao, pa je rad na ovoj sasvim specifičnoj monografiji bio je za mene puno, puno više od uredničkog posla. Predstavljanje jednog ovako uspješnog života i za naše, ali i svjetske, prilike senzacionalno uspješnog ugostiteljskog poduhvata bilo je prvenstveno nastojanje osim prikazati ih i približiti se tim postignućima na ovaj način. Za mene i poseban užitak i privilegij…
Sasvim osebujna persona i ogromno postignuće ovog izuzetnog ugostitelja zauvijek će nam ostati duboko utkani u memoriju i česte buduće asocijacije.
Napisao: Radovan Marčić
Fotografije: Mladen Šćerbe i Radovan Marčić
