Mjesto u koje se zaljubljuje na prvi pogled
U Osijeku, uz samu dravsku obalu, u podrumu kina Uranija smješten je nevelik restoran u kojem na zidovima dominiraju crno bijele fotografije glumaca iz filmskih remek djela, a na tanjurima mala gastronomska remek djela chefice i njene uigrane ekipe
U Osijeku se, osim u rodnom Zagrebu i “polurodnom” Malom Lošinju, osjećam kao doma. Nije niti čudo, jer u njemu sam, baveći se kazališnim poslom, proveo kad se zbroje dani, skoro tri godine. I više no dovoljno da osjetim bilo Osijeka i steknem dojam o recentnoj restoranskoj sceni grada i okolice, te da saznam mnogo o njenoj povijesti. Ono što me jako obradovalo za boravka prije pandemije, vidno je poboljšanje općeg izgleda grada i atmosfere u njemu. Očito je bolje održavan, pa je od fasada do parkova sve uređenije i ljepše, a bilo je živo i na ugostiteljskoj sceni. Nekoliko dobro uređenih kafića i barova po meandrima razgranate gradske pješačke zone Donjeg grada, te jedan novi reprezentativan restoran u prigradskom naselju Čepin dovoljno je da i sada, nakon popuštanja mjera i izvuče mlada i staro iz kuća te da sve živne.
Ljubav na prvi zalogaj
Postoji i jedan restoran u koji sam se zaljubio od prve i u koji zalazim uvijek kad se nađem u Osijeku. Radi se o restoranu «Lumière», smještenom u podrumu kina Uranija, uz samu dravsku obalu. Nevelik je to prostor koji su jako dobro uredili, a dominantne su cjepanice u staklenoj vitrini, vodenom kredom ispisan jelovnik i aduti kuhinje, masivni drveni stolovi samo s podlošcima na njima, dizajnerske lampe i povelike folije po zidovima s crno bijelim fotografijama glumaca iz svima znanih filmskih remek djela (to u posvetu kinu ispod kojeg se nalazi i logičnom i dobro izabranom imenu restorana). Ima tu i nešto zelenila u teglama, a sve zajedno daje jako dobar dojam i toliko ugodnu atmosferu da kad pojedeš, baš i nemaš potrebu otići odavde. Posebno mjesto zauzima ostakljena wok jedinica naknadno dodan u prostor, kada su se odlučili da i ovaj popularan azijski način kuhanja ponude Osječanima.
Izvorni okusi
Objed sam započeo s dimljenom pastrvom na perima trovrsne salate i jedne cherry rajčice, ponekom Kalamata otkoštenom maslinom i s malo crvenog luka povrh ribe. Jako dobro, a pohvalno je što pastrvu dime sami. Probao sam i drugo predjelo: gusju paštetu. Sa slojem masti po vrhu bila je taman začinjena da se osjeti njen izvorni okus. Po vrhu su obilato stavili mikro zelenje graška, a poslužili su je uz prepečenu pogaču. Dobra ideja.
S repertoara azijskih jela sa spomenutog velikog wok plamenika odlučio sam se probati Teriyaki piletinu koja je došla u pratnji obilato julienne narezanih mrkvi i tikvica, pa još sve posuto tanko rezanim zelenim dijelom mladog luka i sezamom. Kuhar je bio smjeran i pouzdao se samo u Teriyaki sos i dobro je učinio jer mu je jelo bilo jako ukusno.
U potvrdu da znaju s mesom bio je ‘ko putar mekan file divljeg praščića i stvarno bi bilo svetogrđe prepeći ga. Poslužili su ga s domaći kroketima i s jako atraktivnom brokulom oblikovanom u kanelone, pa punjenu sirom i zapečenu.
Česti gost
Budući da sam u restoranu «Lumière» jeo više puta, opisat ću i drugi objed. Započeo sm ga s vrlo dobrom juhom od tikvica, a nastavio s jako finim smuđem pečenim do trenutka kad se poha zazlatila, taman kako treba. Poslužili su ga s krumpir salatom i finim tartar umakom. Tog puta me najviše razgalio bečki šnicl. Na meniju je pisalo „Pravi bečki odrezak“, pa me jako zanimalo da li i jest. Već dok ga je konobar nosio prema meni vidio sam da su mu rubovi i preko tanjura. Barem po veličini bio je sasvim „pravi“. Istučen tanko, pohan taman da bude zlaćane boje, i s obaveznim „volovskim ušima“, a k tome i sočan. Umjesto krumpir salate koju sam jeo sa smuđem, na prijedlog voditelja restorana naručio sam zapečenu cvjetaču. I ona je bila „po zanatu“, tradicionalno posuta mrvicama i prelivena vrhnjem.
Siječanjsko moje blagovanje bilo je zadnje prije korone u društvu Maje i Tonija Bjelančića Bjelka još jednog novog člana našeg hrvatskog ogranka Chaine des Rotisseurs, vlasnika restorana «Gasto mare» u Kobašu. Dvije večeri za redom bili smo jednako oduševljeni paštetom od gusje jetre i u woku spravljenom Kung Pao piletinom, odnosno Spice Pork wokom kojeg je jeo Bijelko. Dvije večeri zaredom!
Na meniju koji je složila naša Antonela Balon Hunjet (Maitre Restauteur) ima još podosta jela koja se nadam da ćemo imati priliku probati u našem «kolektivnom» jesenjem posjetu Slavoniji i «Lumiereu». Planiramo druženje s cheficom Antonelom i njenim suprugom uspješnim meneđerom restorana Josipom Hunjetom u studenom ove godine kada ćete i vi moći vidjeti kako bez puno pretjerivanja, od jako dobrih namirnica ovdje kuhaju „čisto“ i jako ukusno. Upravo je očito ta jednostavna formula presudna za dobar restoran koji će vam bez razlike preporučiti kao jako dobar svi Osječani.
Tekst: Radovan Marčić
Fogografije: arhiv restorana «Lumiere»
