Evo nas po drugi put, nakon više od dvije godine, kod popularnog Štefa, jednog od najpoznatijih hrvatskih ugostitelja uopće. Štef Grgos se našem gurmanskom pokretu priključio na samom početku i ribon i sve insignije članstva primio na našoj osnivačkoj svečanosti s gala večerom u Esplanadi, postavši Maître Restaurateur.
Neki od nas već su dugogodišnji poklonici Kod špilje, hrama tradicionalne domaće zagorske kuhinje. (Iako joj je ova odrednica najbliža po tome što je stvarno nastala na zasadama tradicije kraja koji tek graniči sa Zagorjem, pa bi zapravo bilo pametnije prikloniti se (usko)lokalpatriotima koji je nazivaju samoborskom kuhinjom. I ta se mikroregionalna odrednica može braniti višestrukim argumentima.)
Osim te geografske odrednice, svi koji imaju iskustvo s ovim restoranom složit će se u možda i važnijem epitetu – domaća. I mi dugogodišnji poklonici i mnogi koje je stekao zadnjih godina tijekom kojih su Štef i njegova Špilja postali i u medijima jako hvaljeno mjesto, pa i oni kojima je naša večera prošloga prohladnog petka 28. siječnja bila prvo iskustvo, svi odreda itekako prepoznaju epitet “domaće”. Tu odrednicu najlakše je opisati kao okuse koje smo naslijedili od baka i mama, okuse kuhinje u kojoj si posvećen da skuhaš najbolje što znaš samo s jednom željom – da svojim kuharskim umijećem pružiš zadovoljstvo onima koji će tvoje jelo jesti. Ima tu i nečega teško opisivog – okus koji te razgali, zbog kojeg se koža naježi, okus od kojega te “prođu trnci”.
Upravo smo to ovdje doživjeli mnogo puta, a u ovoj zadnjoj večeri, na našu veliku sreću, svi neosporni plusevi i sva hvaljena postignuća ove kuhinje i cijelog mjesta kao da su bili još za stepenicu bolji, stepenicu viši. U tome najviše zasluga ima divna Štefova supruga Ivanka, koja gospodari kuhinjom, ali i njihove dvije kćerke (obje su školovane kuharice) koje u svemu slijede umješnost te velike kuharice. Riječ koja se u zadnje vrijeme za majstore kuhare u nas uvriježila, a imala bi značiti stupanj više, je chef, odnosno po naški šef. To u slučaju Ivanke, dakako, vrijedi pa je možemo bespogovorno i tako titulirati, no ono što je njoj imanentno kao profesionalki u kuhanju jest da je ona i domaćica. To je u slučaju Ivanke Grgos kompliment nad komplimentima jer je ona i domaćica i chef, što samo rijetkima uspije.
Ono što su nam priredili Stjepan Štef Grgos, mag strategije kako najuzornije voditi restoran, a posebno uspješnog u ophođenju s gostima, njegovi konobari te cheficaIvanka bilo je u svemu “zagorski fine dining”, baš onako kako smo oglasili ovu večeru. Spoj domaćeg i tradicionalnog sa smjelim kombinacijama okusa, a u ponekom slijedu gotovo drski original. Upravo je tako počela večera – dimljeni fileti pastrve na ječmenoj kaši s kiselim zeljem i hrenom. Kombinacija finog okusa dimljene ribe umotane u list kiselog zelja – za to stvarno treba hrabrosti. No, pokazalo se kao jako ukusna kombinacija. Ravioli (po samoborski vanjkušeki) punjeni brizlama kao toplo predjelo bili su opet rijedak, gotovo za sve prisutne prvi put kušan spoj. Izvrsna i ponovo smjela promocija manje poznatih mesnih okusa. Naši članovi, a za ovu priliku okupio nas se stvarno impresivan broj, odreda su bili jako ugodno iznenađeni početkom večere. A što se brojnosti tiče, do sada ni na jednom našem redovnom mjesečnom okupljanju za stolom nije bila toliko brojna momčad. Bilo nas je čak četrdeset i četiri. (Najavljeno nas je bilo gotovo pedeset, ali su, nažalost, neki završili u epidemijskim boljeticama i bili su prisiljeni netom prije odlaska u Otruševec ostati u izolaciji.)
Kao treći slijed opet jedno jelo u promociji neopravdano pomalo na margini. Ivanka Grgos skuhala je jedno od njihovih najpopularnijih jela na stalnom jelovniku – goveđi rep. U nevjerojatno finom gustom umaku ta goveđa pozicija ima u usporedbi s drugima puno, puno ukusniji okus. Kao prilog servirala nam je domaće žgance. Radi ih od njihova kukuruza koji sami i melju. Opet jedno jednostavno, tradicionalno jelo, ali prefinog okusa.
Restoran Kod špilje poznat je po jako dobrom mesu koje dolazi iz nekoliko kilometara udaljene male mesnice Super-Mes Štefova prijatelja Branka Vidovića. Ovaj put se opet iskazao donijevši najfinije komade teletine, koje je Ivanka ispekla na žaru taman toliko da budu sočni i mekani. Kao prilog servirala je bogato aromatizirani pečeni krumpir s desetak začina.
Uza sva ta jela izvanserijskih okusa pila su se vina slavne vinarije Tomac iz Jastrebarskog – četiri godine stari crni pinot i sauvignon iz berbe 2020. (Prije večere pili smo i njihove najpoznatije pjenušce Millenium i Rose).
Za kraj, opet tradicija i opet domaće. Najjednostavnija pita od jabuka, ali zato najfinijih mogućih okusa. Uz nju malo guste kreme od jabuka, tek da se naglasi kako se tradicija samo s jednim malim pomakom itekako može modernizirati u najboljem mogućem smjeru.
U jako ugodnom ambijentu restorana, koji je vrlo uspjelo moderniziran prije godinu i pol, a da ništa nije izgubio od prethodnog šarma, veliko finale bio je dodatni sadržaj koji smo po prvi put organizirali uz ovu večeru. Na Štefov nagovor zamolili smo vlasnike Kuće najfinijih rakija i vinjaka Hedonica iz Samobora da održe edukaciju i kušanje svojih pomno njegovanih alkoholnih destilata. Uz vrlo uspješnu prezentaciju cjelokupnog Hedonicinog tima, kratku edukaciju vodila je gospođa Kristina Maslek, a potom smo kušali njihov calvados Gromovnik te dva vinjaka – Perun i dulje odležani Mihael. Začuđujuće profinjeni okusi i susret s pićima koja su bila potpuna novost za sve naše članove.
Odreda svi, baš svi bili su oduševljeni Grgosovim jelima, cjelokupnom atmosferom tijekom večere i kao veliko finale večeri radionicom na kojoj smo imali priliku naučiti nešto novo o vinjacima i kušati fina pića.
